DR. VUKUŠIĆ: “HRVATSKO DRUŠTVO REVIKTIMIZIRA ŽRTVE RATA, a borci Banjalučkog korpusa lakše u njoj dolaze do svojih prava nego hrvatski branitelji”

S uglednim psihijatrom Hermanom Vukušićem, glavnim medicinskim koordinatorom za procjenu bolesti povezanih s ratnim djelovanjima u hrvatskih branitelja na Kliničkom medicinskom centru u Zagrebu, razgovarali smo o najvećem medicinskom problemu veterana svih ratova – PTSP-u. On je, i sam bivši branitelj, često nastupao kao glasnogovornik oboljelih od te bolesti.

Dr. Vukušić je diplomirao i završio poslijediplomski studij na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je veći broj stručnih i znanstvenih radova iz područja medicine stresa i menadžmenta, te je čest predavač na skupovima u zemlji i inozemstvu. Član je međunarodne Akademije za menadžment, američke Akademije eksperata za traumatski stres i bio je stručni je konzultant Europske komisije, kao i predsjednik Hrvatskog društva za medicinu stresa i Centra za duhovnu medicinu. Obnašao je i dužnost pomoćnika ministrice obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u vladi RH.

Vi ste se u karijeri dosta bavili PTSP-jem, jednom bolesti za koju bi se moglo reći da je u Hrvatskoj dosta potcjenjivana?

Ne da je potcjenjivana, nego nije bila priznavana. Devedesetih godina, jedan od prvih ministara branitelja je rekao da su Hrvati kao narod otporni na PTSP jer su kroz devet stoljeća stekli otpornost na PTSP.

Kad to kaže netko tko je vrh državnog aparata – zamislite kako se osjeća onaj tko je bio pet godina u aktivnoj brigadi i shvatio da predstavlja problem za sebe i familiju. Kad shvati da nije dobar Hrvat jer se razbolio od nečeg na što su Hrvati otporni!

Taj stav je dugo godina bio na snazi i trebalo se boriti da se promijeni, a uzeo je danak kroz fenomen sekundarne viktimizacije koji je prvi put prepoznat kod fenomena silovanih žena. To je poznata situacija kad žena mora na sudu dokazati da je silovana i suočiti se sa silovateljem, pa joj ne vjeruju, kažu “provocirala je”, “sama je tražila”. Tako su se i hrvatski branitelji osjećali, kao građani drugog reda, jer su nakon prve žrtve koju su podnijeli u ratu ponovo postali žrtve kad su morali dokazati da su oni žrtve traume, a ne simulanti.

Moja draga prijateljica Jelena Veljača – da povučem paralelu – je napala voditelja Aleksandra Stankovića zbog slučaja Salme Hayek jer Veljača smatra da je u redu nakon 20 godina se sjetiti traume, ali Hrvatski branitelji su imali zakonski rat od 30 dana po razvojačenju da prijave svoju bolest i sve kasnije im nije bilo priznavano. To se poglavito odnosi na PTSP, a taj zakon je, nota bene, bio u zakonu o Hrvatskim ratnim vojnim invalidima, odnosno Zakonu o braniteljima jer je prepisan iz Zakona o djelatnim osobama u JNA.

Kao takav taj rok nije imao nikakvo medicinsko, pravno ni znanstveno utemeljenje, i na kraju je 2004. potpuno brisan.

– Međutim PTSP je poznat kao bolest koja se može javiti desetljećima i godinama nakon traume?

Naravno. O tome medicina ne dvoji niti malo. Poznat je film “spašavanje vojnika Ryana,” u prvih 20 minuta je toliko realan u prikazu desanta na Normandiju da je kod veterena Drugog svjetskog rata aktivirao ili reaktivirao PTSP desetljećima nakon njega, do te mjere da je američki ministar ratnih veterana moralo otvoriti na destke linija za pomoć diljem SAD-a.

Postoje dvojbe oko toga je li PTSP izlječiv?

PTSP je izlječiv samo ako se detektira dovoljno rano i ako okolina priznaje žrtvu, ako ne reviktimizira dodatno žrtve traume.

Je li baš tu problem? Može li se PTPS javiti upravo kao posljedica reviktimizacije nakon rata i je li to specifikum Hrvatske?

Može, i nije specifično za Hrvatsku. Prof. Beverly Raphael je pisala o društvenom odgovoru na globalnu traumu kao što je rat. Prva faza je faza “medenog mjeseca”. To su naši heroji, junaci, 95. nakon Oluje nisi mogao platiti piće ako si bio u uniformi, svi te časte, a i političari se natječu tko će više obećati našim herojima.

Druga faza je faza realizacije kad političari shvate da je to što su obećali skupo, i druge društvene skupine i organizacije koje ciljaju na taj novac se pobune.

I potom slijedi treća faza koja je kod nas bila jako izražena, faza negacije – “sve su to lažnjaci, lažni vojni invalidi, lažni branitelji, simulanti, društveni paraziti”.

Dan danas kad pričamo o PTSP-u, za hrvatske branitelje PTSP je kao temelj invaliditeta, odnosno status HRVI-ja, privremen na tri godine. Nakon 30 godina od traumatizacije i danas ćeš imati privremeno rješenje. Ali ako si se borio u Banjalučkom korpusu i živiš u Hrvatskoj odmah dobiješ 30 posto invalidnosti za stalno!

Znači bivši neprijateljski vojnici su u Hrvatskoj u privilegiranom položaju u odnosu na branitelje kad se radi o PTSP-u?

Za hrvatske branitelje je skala od manje od 20 do najviše 40 posto invalidnosti i to privremeno, za bivše četnike je, teoretski prema važećoj uredbi, to 30 posto odmah.

Možete li nam ukratko ispričati o povijesti PTSP-a koji se i u prošlosti teško priznavao?

Jonathan Shay, čovjek je gej, krasan čovjek inače, napisao je knjigu “Ahil u Vijetnamu”, našao je u Ilijiadi puno primjera gdje Hektor i ostali junaci pokazuju klasične simptome PTSP-a. Neki zapisi sežu do starog Egipta, postoje primjeri iz velikog požara u Londonu iz 17. stoljeća, što su isto klasični simptomi PTSP-a, a kad govorimo o ratnom PTSP-u to se u američkom Građanskom ratu zvalo “Battle fatigue”, borbeni umor ili “ratna nostalgija”.

U prvom svjetskom ratu to dobiva naziv “Shell shock”, šok od granate, jer je bilo tisuće traumatiziranih na obje strane koji su imali simptome katatone paralize, sljepila, i liječnici su mislili da je to posljedica mikroozljeda od granatnog šoka od eksplozija, ali su obdukcije pokazale da nema fizičkih ozljeda, da je uzrok psihičke prirode.

Imamo i specifičnu situaciju za naše podneblje, “partizansku padavicu”, moja klinika je pedesetih sagrađena da bi se liječilo borce NOB-a upravo od toga.

Znači i kod njih se to javljalo?

Prof. Betleheim, osnivač klinike u kojoj radim, je u časopisu 3. Udarničke 1943. godine pisao o tome. I o psihičkim posljedicama ratnih stresova.

Kad se u svijetu promijenio stav prema PTSP-u?

Rat u Vijetnamu je trajao 12 godina i kod dijela ratnih veterana je primijećen sindrom, imali su dakle klastere u nekoliko skupina, i 1978. je osnovana radna skupina pri američkom udruženju psihijatara i psihologa da se klasificira taj sindrom. 1980. je u trećem izdanju dijagnostičkog priručnika prvi put opisan PTSP.

Isto tako su u početku nailazili na veliki otpor, i danas Amerika unatoč svim iskustvima ima jako velik broj veterana s PTSP-om, jedni zagovaraju da je to ratna posljedica i dio ratnog prava, a drugi smatraju da su oboljeli od PTSP-a lovci na privilegije.

Poznato je da se svugdje love privilegije, naročito u Hrvatskoj, od invalidnosti na radu i statusa branitelja na dalje, no to ne znači da PTSP ne postoji?

PTSP je lako dokaziv, dokazuje da se hipokampus smanjuje 13 posto kao posljedica PTSP-a. Najbolji lakmus su sami veterani, stavite lažnjaka u grupu pravih PTSP-ovaca i oni ga odmah prepoznaju.

Fred Matić se “odrekao” PTSP-a, je li on pravi PTSP-ovac ili lažni PTSP-ovac kojem je netko na prevaru potpisao papire?

Fred nije simulant – on je desimulirao PTSP kako bi postao ministar, pa “puknuo” moralno i u svakom drugom pogledu. Ja štujem njegov ratni put ali mislim da je za vrijeme ministarskog mandata moralno i etički degradirao i nije više čovjek kojeg sam poznavao.

Mijo Crnoja se pak odrekao mirovine HRVI da bi mogao raditi kao ministar, dakle s konja na magarca, – i nakon par dana se vratio iz opće nesposobnosti u profesionalnu, što je puno manja mirovina, a Fred se odrekao svoje bolesti, ali je zadržao privilegije, stan i stupanj tjelesnog oštećenja.

Je li desimulacija zbog fotelja nanijela štetu PTSP-jevcima?

On se odrekao svog križa zbog fotelje i uzeo si za pomoćnika osobu koja je na žrtvi svog oca napravila političku karijeru i svojim nepromišljenim i uvredljivim izjavama poput one da “Srbi nemaju PTSP” kao državni dužnosnik dovela do prosvjeda u Savskoj. Pri tome naravno mislim na Glavaševića. On, jasno, ništa ne zna o toj situaciji, i ne zna recimo u toj Srbiji bore za priznanje PTSP-a, jer Srbija kao zemlja ne priznaje da je sudjelovala i u jednom rat osim naravno NATO bombardiranja, pa time nema ni veterana ni PTSP-a ni prava. Pa naravno da nema oboljelih!

Je li namjera te izjave, kako to da Srbi nemaju PTSP a Hrvati imaju, bila reći “eto oni su se borili na pravoj strani, a naše muči savjest jer znaju da su radili nešto pogrešno”?

Kao što je sad rekao da su branitelji uglavnom vezani uz agresivne situacije. Ta izjava je svakako eklatantan primjer reviktimizacije. On proziva vojsku svoje zemlje, “kako možete biti bolesni kad su oni protiv kojih ste ratovali zdravi?”

Za PTSP se kroz povijest uglavnom smatralo dobivaju slabići koji nisu dovoljno psihički čvrsti da bi izdržali rat, koliko u tome istine?

To nije istina, kod PTSP-a postoji puno faktora. Ne postoji čimbenik rizika koji će nekog dovesti do PTSP-a temeljem pretkarakteristika. Dakle nemoguće je odrediti prema psihičkim karakteristikama tko bi u ratu mogao dobiti PTSP, a tko ne.

Bitan je intenzitet stresa, ali i – to je naše istraživanje, hrvatsko – razina društvene potpore. Što je manja razina društvene potpore nakon stresa veći je rizik za pojavu PTSP-a.

Naše društvo je nažalost uskratilo potporu tim ljudima do te mjere da je za veliki broj tih ljudi kasno, kod velikog broja je PTSP prešao u kompleksni PTSP, to zovemo promjene osobnosti uzrokovane traumom. To je trajno stanje i ireverzibilno. Nema povratka.

Postoji li kategorija ljudi koji ne mogu oboljeti od PTSP-a?

Samo psihopati ne mogu dobiti PTSP, jer oni cvatu u ratu, njima je nasilje prirodno okruženje. Ima film od Briana de Palme, gdje nekoliko njih siluje curu i gdje je ta psihodinamika fenomenalno opisana.

Psihopati u ratu napreduju, često ih promaknu u zapovjednike, na žalost nerijetko dobiju i ključne uloge. Znači PTSP ne dobivaju slabići, nego normalni ljudi.

Proizlazi li iz studije koju ste spomenuli da odnos našeg društva prema veteranima potiče PTSP?

Ne samo prema veteranima, prije nekoliko godina je jedan naš tjednik objavio članak o “prečestim” bolovanjima u Hrvatskoj, naročito su na se osvrnuli na česta bolovanja bila u “Hrvatskoj lutriji”. Samo nisu uzeli u obzir da je 70 posto bolovanja bilo posljedica oružanih pljački koje su tada bile učestale i redovite, imao sam pacijenticu koja je od posljedica traume ostala nijema. Jednu iz Velike gorice je u mjesec dana četiri puta opljačkao isti počinitelj. I kad bi izašla na ulicu i vidjela nekog sličnog automatski bi se od straha pomokrila. A kad je došla na komisiju da produlji bolovanje rečeno joj je da živimo u stresnim vremenima i da se moramo priviknuti.

Što treba napraviti da se promijeni odnos društva?

Hrvatska materijalno jako puno daje za veterane. Pogotovo glede stambene problematike, nitko nema tako darežljiv sustav. No stopa samoubojstava je u stalnom porastu, studija Zorana Komara o samoubojstvima jedno od najstudioznijih istraživanja samoubojstava ratnih veterana u svijetu i ta studija pokazuje da nije sve u materijalnom.

Dat ću primjer, da se referiram na situaciju na Markovom trgu. Govori se o uzrocima, ja sam govorio  o transgeneracijskom učinku traume, dečko je nosio breme ratne traume na jedan ili više načina. Poginuli stric je bio HOS-ovac koji je poginuo u Vukovaru.

Kakav efekt po psihu tog mladog čovjeka može imati izjava vrhovnog zapovjednika Milanovića da HOS-ovo znakovlje treba baciti u smeće maltene na isti dan kad je iskopan Crvenkapa i drugi dečki? 2020.?

No on sad Plenkovića proziva da je izbjegao služenje u JNA: zanimljivo, ne proziva ga za služenje u HV nego u JNA.

Na osnovu čega se Milanović izvukao od služenja u HV kad je bio u vojnoj evidenciji? Neka pokaže karton iz JNA, na osnovu čega je izbjegao poziv za HV, a hvali se da može vozit bicikl 80 km? Milanović je bio u Titovoj gardi i rekao Plenkoviću “Idemo voziti bicikl 80 kilometara”. Ima neke glupe porive da se hvali fizičkim postignućima.

Sve ovo vrijeme kad su dečki bili stigmatizirani, pljuvani, gaženi, gdje su bili oni generali koji mu se sad uvlače?

Što učiniti da bismo pomogli?

Shvatiti da je to rak duše. To je teška kronična bolest. Kod nas su HRVI kompenizirani financijski, ali moralno od društva ne da nisu kompenzirani nego smo došli do toga da je sramota reći da si bio u ratu, i i da si se borio za ovu zemlju. Tu klimu treba promijeniti.

Izaći iz ove “treće faze”, faze negacije?

Teško je moguće, ali još uvijek sprovedivo. Ali moguće je čak i u postupku pomirenja s bivšim ratnim suparnicima, osnovni preduvjet je da svaki zločin i trauma budu adekvatno kažnjeni, a ne da čekamo 30 godina na hapšenja ratnih zločinaca.

Međutim ima druga stvar osim zločina, ratno znakovlje: Ispada da su naši dečki, koji su branili svoju zemlju i borili se za demokraciju, neovisnost, slobodu, općeljudske vrijednosti, zapravo fašisti dok petokraka i kokarda zakonski nisu sporne? Kako to utječe na veterane?

Nitko nije išao da bi slavio NDH. Onda se išlo braniti Hrvatsku, to nije imalo nikakve uzročno posljedične veze s ustaškim režimom. Najtužnije je što imamo primjere iz pravosudne prakse da uporaba tih simbola kad je u okviru obrane kriminalizirana. Dok god je spomenik Šoškočaninu s kokardom čuvan u Borovom selu nema nitko pravo prozivati veterane zbog ratnog znakovlja.

To je isto reviktimizacija, oduzima smisao borbe, ljudi se pitaju za što sam se borio kad je taj simbol pod kojim sam se borio nešto što treba baciti u smeće i proglasiti nezakonitim? A kao što je rekao Karl Jung, svaka patnja je podnošljiva dok imaš smisao, nepodnošljiva je patnja bez smisla. Ovim potezom se njihova žrtva pretvara u patnju bez smisla.

Razvoj informativne platforme „Hrvatski branitelj“ UP.02.1.1.10 koji sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda. Trajanje projekta je dvije godine, a ukupna vrijednost iznosi 1.302.730,93 HRK.

Najnovije